Zapisi u (ne)vremenu...

Opet se budim u zoru Sjednem onda na terasu Dok kroz mene struji  saudade Piši  Izbaci osjećaje  iz sebe Možda će barem malo Barem kratko  Biti lakše Diši Da te ne uguši saudade U ovaj potpuno saudade dan Pustila bih Cesariu do daske  I plakala plakala plakala Ali ne mogu slušati muziku Ne mogu ni plakati Glupi lijekovi Jeste pomažu Smirili su pritisak i otkucaje srca Poboljšali spavanje A opet me saudade budi danima Bez lijekova bih sigurno teže Svojevoljno sam na njih pristala Mislim kako je lako napisati  Anksioznost sa elementima depresije To je normalno stanje nakon gubitka I to je tek šifra od jednog slova i tri broja Lako je to napisati Isto tako kao što je teško  Prevesti riječ  saudade Ispisati ustvari pravu dijagnozu  Nakon gubitka Ne mogu plakati Onako ridajući Ne mogu se isplakati Kao recimo onda u februaru Za moj prokleti jubilarni Kada sam drhtala od suza i bola Stojeći nad hladnim Vrbasom Na našoj plaži I ridala ridala ridal

Mi se nismo nikada Držali za ruke A naše su ruke Tako čvrsto držale NAS Mi se nismo nikada Držali za ruke Jednostavno nisi to volio Ali smo uvijek hodali Duša omotanih Najsnažnijim zagrljajem Govorio si mi često Ispravi se mila moja Majči A ma koliko se ispravljala Nisam nikada mogla Koračati kroz život  Uspravno kao ti To mogu samo rijetki Čak i oni koji se nisu voljeli Držati za ruke I tako prolaziti  Sa dušom svoje duše Kroz sve staze života  Mi se nismo nikada  Držali za ruke Osim ponekad U bolničkim čekaonicama Tada bi pružao svoju ruku Tražeći moju Ili si prihvatao  Kada moja krene prema tvojoj I tada smo se držali za ruke Čini mi se snažnije  Od svih onih zagrljaja Kojima smo koračali Gdje god bismo išli Mi se nismo nikada Držali za ruke A kroz naše ruke strujala je krv Najljepše moguće ljubavi Mi smo se držali za ruke Kroz sve te zagrljaje Osmijehe i poglede Samo naše cmokiće Sva luckasta ćaskanja  Svakodnevicu Ravnodnevnicu Dan i noć

        U zrelijim godinama dobila sam prekrasnu ljubav, najčudesniju moguću.  Uporedo sa mojim putem rasta i sazrijevanja, očvrnuo je i jedan prijateljski odnos.  Postao velik i važan poput sreće da sam doživjela čudesnost ljubavi i bogatstva da imam divnu porodicu.  U zrelijim godinama, dobila sam jedno prekrasno prijateljstvo.          Svi mi imamo tu jednu osobu u životu, osobu koja poznaje najtananije strune naše duše i koja nam je bliskija od svih drugih dobrih ljudi koje smo dobili od života na dar. Ta jedna osoba je dar omotan najljepšim slojevima srčanosti, razumijevanja, saosjećanja, topline i pažnje. Dar koji nas obasipa darovima.  To su poruke koje je slala svakog jutra tokom naše bespoštedne borbe da vidi kako smo proveli noć i kojom nam je željela miran dan. Poruke svake večeri da provjeri koliko je dan bio miran i da nam poželi laku noć. To je more poruka prepunih saosjećanja, razmjene misli, bezrezervne podrške, pravih riječi i savjeta.  To je pomoć na hilja

Kako si?   Uobičajeno, najčešće kulturno, ponekad kurtoazno pitanje. Pitanje za koje se nadamo da je iskreno. Da nije samo ono reda radi  kako si, šta ima , tek da se kaže.  Od najgoreg mogućeg dana kakav univerzum može skrojiti, vjerujem da je ono  kako si koje mi ljudi postavljaju, sasvim iskreno, brižno i toplo. E sad, ima tu jedna caka, pisala sam već o djelićima te cake kroz dobronamjernost savjeta koji stižu nekome u mojoj situaciji. Tako se i unutar ovog kako si u mojoj posve novoj surovoj stvarnosti zna kriti štošta. Od savjeta, šta trebam i šta bih morala (otkriću vam nešto, čak i kada ne možemo da se stavimo u nečiju kožu i pokušamo bar naslutiti kako je taj drugi, jedno možemo - glagol morati obavezno izbaciti iz upotrebe), da ne smijem tako ili onako ili ovako... da ne nabrajam, niz je podugačak a ja sam prilično umorna, što psihički, što fizički. I mnogo toga trebam sastaviti, izgurati, pokušati, uraditi da bih brinula još i zbog toga. Razumjećete, znam. Narav

Bude teško, jako stisne u grudima...  proći prvi put svim tim stazama na kojima je utisnuto toliko naših stopa. Tragova bicikla. Trenutaka za osvježenje flašicom vode, spuštanja na toplu travu da se popije kafica. Mirisa vode. Koliko je tu samo ljepote uspomena, osmijeha, avantura, (pod)sjećanja dok odveć traje proljeće i već miriše ljeto. Sve tako živo, probuđeno, a tolika ljepota u meni nekako snena. Ali pokreće je nevjerovatna ljubav i ide naprijed jer zna da bi joj širinom osmijeha rekao:  " Piči, mila Majči, samo piči ..." Bila sam nedavno tamo. Na onom divnom mjestu gdje smo prvi put okusili Vrbas. Na mjestu gdje Vrbas podsjeća na more. Ma koliko voljeli našu rijeku na toliko mjesta, a pogotovo sitarsku plažu na kojoj smo ostavili i posebne zavjete, najviše smo voljeli odlaziti baš tamo. Tamo smo proveli najljepše trenutke, posebno ljeti. Kada sam se nedavno tamo otisnula, pedale su se okretale neopisivom lakoćom kao da idem u posjetu hramu nevjerovatnih sjećan