Zapisi u (ne)vremenu...

Hvala što si izabrao mene. Hvala što si se na početku toliko trudio, šarmirao, osvajao. Hvala što si bio džentlmen i šmeker.  Hvala što si mi poklonio toliko trenutaka, sati, godina. Hvala za beskrajne vožnje biciklom. Hvala za nepregledne šetnje. Hvala za najljepše moguće fotografije. Hvala što si bio spreman u sekundi da krenemo na izlet ili u neku novu avanturu. Hvala za tako divne avanture. Hvala što nikada nisi skidao osmijeh sa lica. Hvala što si me, u teškim danima besparice i bez posla, čekao široko nasmijanim zagrljajem i govorio da nam od sunca, terase i kore hljeba ne treba ništa više. Hvala što si govorio da sve dok imamo jedno drugo svijet je bolje mjesto. Hvala što si me poštovao. Hvala za pažljivost i brižnost. Hvala za spontanost, otvorenost, direktnost. Hvala što si uvažavao i moje želje i poneke bubice. Hvala što si volio moju porodicu i bio im prijatelj. Hvala što si volio moju baku. Hvala što si poštovao moje prijateljske izbore. Hvala što su neki od njih

Ne zaboravi nikada Ljepotu ljubavi Ljubavi kojom si darovana Radost koju si osjećala Na svakom ćošku daha U svakoj pori bića Ne zaboravi nikada Tu neopisivu sreću Što imaš Što te ima Što se imate Ne zaboravi nikada Da za takvu čudesnost Ne postoji prošlo vrijeme Da je to ono nešto Jednom, uvijek, za trajanje Ne zaboravi nikada Jutra, ta topla jutra U kojima su te zapljuskivali Zagrljaji, osmijesi, poljupci Poljupci samo vaši cmokići Ne zaboravi nikada Dane u kojima su te kupali Istovjetnosti, misli, želje Sve one improvizacije Ne zaboravi nikada Večeri ćaskanja, sklupčavanja Sjedinjenosti i šćućurenosti  Ne zaboravi nikada Razgovore, šale, zvonki smijeh Onu prećutnost u vazduhu Koja je sve govorila Tek treptajem pogleda Ne zaboravi nikada Sve ono samo vaše Ne zaboravi nikada Ne zaboravi ni sada Kada te krvnički boli Nedostajanje, praznina, tišina Svaki sat, sekund, korak Ne zaboravi nikada Kada te još više, još jače Razdire dolazak ljepšeg vremena Te sunčane zrake vaših

Teški snovi. Kao da java nije sama po sebi preteška. Sjetila sam se kako si jednom rekao da, između sna i jave, biraš između. Voljela bih da sada mogu izabrati baš to "između" i da taj međuprostor bude neka vrsta utočišta, da barem tu osjetim paperjastu lakotu, makar na trenutak. A moje "između" , moj zaklon, smiraj i utočište oduvijek je bio Vrbas. Odmalena, otkad su me spustili na livadu iznad njegove ljepote. Od djetinjih skrovišta pored te čarobne vode, od mladalačkih sutona i smiraja, od odraslih razgovora sa tom čudesnom vodom. Sve je prihvatao i odnosio. Svaku moju strepnju, suzu, brigu. Grlio je sve moje tuge i radosti, sve moje poraze i pobjede. Grlio je mene. Jutros sam poželjela da ga silno zagrlim, najjače do sada. I otišla sam mu u zagrljaj, ali mi je nekako izmakao. Ostala sam nepomična na obali.  Sinoć sam te prvi put sanjala bez grča i mučnine. Nisi kao u dosadašnjim snovima ni odlazio ni ponovo umirao nego si došao nasmijan, iskren, onakav kak

Nakon gubitka nekoga ko ti je apsolutno sve i doslovno druga polovina tvog bića prolaziš kroz svakodnevni koloplet različitih osjećanja. Prolaziš sve one turbulentne faze kroz koje se u tebi smjenjuju tuga, bol, suze, praznina, nedostajanje, tjeskoba i još toliko toga teškog i mučnog. Tokom svih tih mijena u tvojoj nutrini, svi koji te vole i kojima si draga žele ti najbolje. Žele da budeš dobro. Kao da je to kozlić preko kojeg čak možda preskočiš iz prve, ali ako i ne uspiješ, iz još par pokušaja sigurno hoćeš i naći ćeš se sa druge strane, na ravnoj i glatkoj površini, maltene bez ijedne ogrebotine. Hvala svima, ali istina je ipak malo drugačija. Osim toga što je ta istina istovjetna tome da, kao i u problemu, neimaštini ili bolesti uz tebe naposljetku ostaju oni najbliskiji, tvoji divni roditelji i brat, kao i još nekoliko dobrih ljudi, isto tako je istovjetno da ovo što prolaziš nije kozlić koji treba preskočiti. Ipak, ponekad se zapitam - da li i oni tvoji najbliži, kao i