Nedjeljn(n)a

Kao da tuga može znati koji je dan, ali nekako se nedjeljom više razgoropadi i isprsi. Počne se kočoperiti u svoj svojoj punini. Kao da zna da je, od svih dana, baš i jedino nedjelja onaj dan kada trebaš biti sa onim ko ti je najbliskiji, sa kim živiš i dijeliš apsolutno sve, sa nekim ko je najintimniji član tvog srca. Istina je da možeš provesti vrijeme uz nedjeljni ručak ili kafu i u društvu ostatka porodice, ma koliko ona brojala članova. Neko može otići kod roditelja, punca, punice, svekra, svekrve, djeteta, unučadi... pa tako i ti možeš otići onima koje, srećom, još uvijek imaš. Ali šta kada, makar i neke od tih drugih i dobrih članova porodice imala, u suštini ostaneš sama samcata bez onog tvog najbližeg, najsrčanijeg, bez onog najčistijeg dijela tebe? Šta kada ostaneš bolno nepotpuna i prazna, pa još i zarobljena u nedjelji? Nema tu odgovora i pametnih riječi. Znaš samo da je nenadoknadiva ta rupa, taj bezdan, iako i dalje imaš i obje ruke, glavu na ramenima i kuca ti srce. Iako imaš i one divne „ostale“ među porodicom i prijateljima. Ali nije isto, nimalo nije isto kao recimo u onim nedjeljama kada je on odlazio na posao, a ti ga mašući osmijehom sa terase ispraćala. Uzvraćao ti je osmijehom odlazeći polako na biciklu. I uvijek se vraćao. Strašna je spoznaja kada znaš da neko ko je mogao još toliko toga dati nikada više neće sjesti ni na taj bicikl, ni spustiti se niz Vrbas, otići do prodavnice, na posao, nasmijati se, popiti kafu... to je nekada strašnije i od one užasne praznine, tupog bola i samog gubitka. Ne, ne osjećaš neku krivnju niti se potpuno predaješ malodušnosti zato što si baš ti ostala i na ovom svijetu i u nedjeljama, nego ti je istinski žao jednog dobrog i čestitog čovjeka koji je još mnogo toga mogao proći, učiniti, dati, stvoriti. Podjednako i zlatnim srcem, kao i zlatnim rukama. Nema pravednih raspodjela na ovom svijetu, pa čak i kada je u igri ono najvažnije – zdravlje i, naposljetku, sam život i to da „nema pravednih raspodjela“ za tebe je možda jedino logično objašnjenje za koje se hvataš, jer sve drugo klizi iz ruku, neopipljivo je i apstraktno... baš kao nedjelja.

I znaš još nešto, znaš da tvoja tuga neće nikada gledati na sat, nećeš je moći isključiti ili uključiti kao neki program na veš mašini, ali znaš da će se nekako uvijek pojačati baš kada dođe nedjelja. Na taj, kako to samo paradoksalno i kontradiktorno zvuči, jedan tako poseban dan, dan za odmor, porodicu, dušu. Tvoja mala, a najveća porodica više ne postoji. Iako si svjesna, unutar sebe nikada to nećeš potpuno prihvatiti, samo ćeš saživjeti sa tupom navikom da je to tako. Trebaće ti puno, puno vremena, ali i puno tuge, iskušenja sa onim što se smjenjuje unutar tebe. Trebaće ti, naposljetku, i puno nedjelja da dođeš do one tačke kada ćeš se samo sviknuti da si polovična, nepotpuna i da nekoga, sem u srcu i uspomenama, više nema, a život naprosto teče... i ti u njemu. Nekad ćeš misliti da će te virovi povući na dno, nekad možda čak zaplivaš kraul, nekad se nećeš čestito ni skvasiti, a nekada se ne nećeš moći danima osušiti od te mučne mokrine, ali teći ćeš. Dakle, preživjećeš i živjećeš, i u nedjeljama i izvan njih. Možda ćeš jednom biti jača čak i od same nedjelje i moći ćeš, ma koliko se ona goropadila, prsila i kočoperila u toj težini samotne tuge, iznad svega nadviti ljepotu svih onih nedjelja prije. Nadviti nad nedjeljom i ljepotu uspomena, mekotu i toplinu jednog zajedništva, pod nju prostrijeti tepih satkan od ljubavi i osmijeha. Da, to je nedjelja kakva uistinu treba biti. I jeste, čak i kada onaj tvoj najbliži, najintimniji član srca, neko sa kim si još dugo trebala uživati u svakoj njenoj pospanoj ljenosti, više nije tu. Nije tu da pogledate kviz ili „Ostavi sve i čitaj“, da pustite za vaš gušt Brasilia Super Radio FM negdje oko ručka, ponekad slušate Živkova i divite se njegovoj britkosti, popijete kafu, prošetate, provozate se na biciklima, radujete se dolasku proljeća i izlasku na terasu i pored rijeke, ali znaš da je u svemu, unutar i oko tebe, uvijek tu. Posebno u nedjeljama.