Divno je voljeti.... a tek biti voljen!

Kažu mi dobri i dragi ljudi da pišem, da dijelim, da se ne zatvorim i da budem ono što sam uvijek bila - pozitivna i jaka... zahvalna sam im na tome, beskrajno zahvalna na svakoj riječi utjehe, pažnje, podrške. Ali, da nije tebe i kada te nema, ne bih vjerovatno napisala ni slova, a ni pregurala svaki dan. Jer si, najdublje i najjače, samo i jedino ti ona pokretačka snaga unutar mene. I znam da bi mi rekao i da pišem i da guram naprijed. Nije nimalo lako, znaš. Nismo se tako dogovarali. Nekad bude toliko teško da mislim da neću moći obaviti ni neku najosnovniju radnju, a kamoli nešto više. Ali, ipak sve to nekako uradim, obavim banalnosti poput doručka i čišćenja kupatila, kao što pregrmim i svaki dan praznine, tišine i bola. Sramota me da kažem kako se ponekad divim samoj sebi kada je iza mene ostao taj jedan beskrajno dugi dan, dan prepun nedostajanja, praznine i tuge. Sramota me zbog tebe jer si bio neko ko je mnogo teže dane privodio kraju i jer si, od nas dvoje, jedino ti istinski heroj. Ipak, opet se usudim reći nešto tako veliko da se divim samoj sebi kako sam izgurala. Dan, noć, sat, sekund, prazninu, sitnicu, podsjećanje, tišinu, sve...  a znaš zašto se usuđujem da to sve kažem i na ovaj način? Jer, želim podijeliti kako sam to uspjela. Zato što si tu i kada te nema! Pa, čak i kada nekim čudom ne bi postojalo milijardu prekrasnih uspomena, slika i sjećanja, opet svaka cigla, kamen, komad drveta, svaki djelić prostranstva odišu tobom i čuvaju me. U svemu si, svake sekunde. Guram i preguram, iako itekako dobro znam da nikada više neću biti nasmijana, mada ću se smijati. Iako znam da ću uvijek biti sama, makar i ne bila usamljena. Da ne nabrajam dalje... jer si znao. Najbolje i jedino ti si znao sve. A znaš li da je do mene, sasvim slučajno, došla jedna u mom ličnom mozaiku pomalo zaboravljena pjesma Pabla Nerude, jednog od mojih omiljenih pjesnika? Koliko nas samo puta, kroz ove virtuelne hodnike, dragi Neruda podsjeti da "ne zaboravimo biti sretni", ko "lagano umire", šta je "zabranjeno"... ali ja, ponekad toliko zaljubljena u ljubav Nerudinih stihova, znala sam još mnoge njegove redove, a posebno jednu pjesmu, koja mi je slučajno opet došla pred oči i srce. I to baš sada. Pjesma koja je u isto vrijeme i divna i naša, ali i da se raspadneš na najsitnije čestice i da svisneš...

KAD UMREM

Pablo Neruda

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

Tako je bilo i biće, baš kao u pjesmi, možda more i pijesak možemo zamijeniti Vrbasom i obalom prepunom srcolikog kamenja, ali suština je ista. Otišao si voljen, znaš. Kao što sam i ja ostala. Ostala da te i dalje volim, da "živim dok me uspavan čekaš" i da "ono što voliš nastavi živjeti". Znam da sve ovo znaš, kao što znam da znaš i kako sam ti i u tom snu odlaženja beskrajnom ljubavlju i pažnjom držala ruku, sjedila pored tebe i pričala ti... i o Vrbasu, biciklima, stazama na kojima smo ostavili tragove, a najviše o tom našem čudesnom voljenju, koje će uvijek i u svemu ostati i trajati... i ti si, uprkos svemu, i prije tog sna odlaženja, pokazao ljubav i kada ti je bilo najteže. Sjećam se, kada sam u samo jednom djeliću sekunde pokazala brigu u želji da nešto više učinim i pomognem pa te pitala šta bih mogla još da uradim, donesem ili dam, samo si mi nasmijano rekao: ne treba ništa, samo dođi Majči da te zagrlim! Otišao si voljen, znaš. Zagrljen. Samo našim cmokićem okupan. Praćen beskrajnim talasima ljubavi. Nasmijan. A koliko i kako si me volio, kao što se sjećam u jednom toplom trenutku kada smo, gotovo istovremeno, rekli da bi za večeru mogli biti "zalogajčići" pa ja krenula sa nekim blesavim rimama i ti mi rekao "Volim te Majči i što si luckasta i brižna i plemenita i toliko činiš za druge", e to koliko i kako si me volio je tek divno! I o tome ću, za nezaborav i trajanje, zbog tog našeg čudesnog voljenja, sigurno tek pisati...