Kad pišeš o ljubavi, a Dart Veder te povuče za rukav

Ko o čemu, ja o ljubavi. Šta ću kad u našoj kući ljubav protiče kao voda u petolitarskom potpultnom bojleru marke Končar.

- Je li Majči, koliko smo mi ono zajedno?
- Što, da ti nije previše?
- Ne, nego sam u to vrijeme otprilike uzeo onaj potpultni bojler za kuhinju, jesi vidjela kako besprijekorno radi?

Takvi su kod nas razgovori - usputni, spontani, sa smiješkom. I od tog sitnog komentara velika priča može da se isplete. Nekome će se ovo i sve o čemu ja trabunjam činiti i smiješno i malo, čak nebitno ili iritirajuće, ali mislite li da mene ne pogađa silna nepravda oko nas?! Da ja samo živim u nekoj svojoj vudstok šatri sretna što cvijeće cvjeta i ptice lete? Hej, bez uvrede, ali od malih nogu mi je nadimak Kalimero i to ne samo zato što mi je jedno vrijeme glava imala frizuru koja je na samog Kalimera ličila! Istina, imam neku svoju šatru sašivenu od ljubavi, ali i kroz nju ponekad probija vjetar, procuri zbog kiše, bude hladno...

Kako da me ne pogode smrti mladih djevojaka, ni krivih ni dužnih, zbog obijesti bahatih i nabrijanih ko zna čijih sinova? U centru grada, na pješačkom, pokosi ih neko od ranije poznat policiji, neko ko je već toliko puta bio kriv. Koliko sam puta sa svog bicikla, u prolazu, pješke, svjedočila ludovanjima po cestama, koliko je ovdje neriješenih slučajeva izgubljenih (mladih) života koje je odnio neki isti takav ološ i govno?! Koliko puta sam na pješačkom prelazeći na zeleno svjetlo jedva izvlačila živu glavu, a jednom kad me nije pokupio policajac u uniformi koji je sina držao u krilu dok je vozio, a mimo toga pravio i prekršaj tako što je skretao "preko drugog vozača" koji nije išao za uslovnim zelenim desno nego čekao zeleno za pravo? Da ne nabrajam dalje, toga sam se načitala, nagledala, naslušala da sve mislim kako je pravda možda spora, ali ovdje očito nedostižna! Mislite da me ne dotiče, ne vrijeđa i ne nervira što nas svakodnevno vrli predsjednik "kupi" sa trotoara naših života bolesnim pričama o ratu, iako izgleda kao da mnogi oružje nisu ni odlagali, iako smo u glibu svakodnevne mržnje, huškanja, netrepeljivosti i dvije decenije nakon završetka istog tog sumanutog rata... što toliko galami, prijeti, o svemu, što trabunja kako će otcijepiti ovaj patrljak od "države" od njenog tako strašnog i otrovnog dijela kao što je, zamislite, Bosna i Hercegovina? Svakako je to veća briga od toga što smo tako dugo i sve dublje u tolikom mulju korumpiranosti, ukradenih milijardi ne samo u novcu nego i u snovima? Što živote prebiramo po kontejnerima i bolničkim hodnicima?! Znate šta, zaboli me i za referendum, politiku, gdje ću živjeti, samo da živimo normalno... mislim na ono normalno kako još davno reče moj tata: "normalan život dostojan običnog čovjeka, a onda nije bitno je li predsjednik crnac, svemirac, ko god, ne zanima me kako se zove, a u normalnom svijetu ne bih to ni znao ako živim svoj život satkan od poštenog rada i zasluga". Kao što ni njegova sestra za 35 godina u Švajcarskoj nije znala ko njome "vlada".  Mislim, ne tetkom nego državom :) ovdje, nažalost, vladaju nama i znamo im ne samo imena nego i sva kumstva i rodbinu do desetog koljena mininum! Zaboli me i za to! Dok to sve traje, dok se kolopletu sva ta vrzina kola, imam ja dosta svojih bitaka za vojevanje, bitaka koje tek treba da dobijem. I takva nas je većina ovdje. Ne bi bilo loše da se i oni koji kroje sudbine drugih manu više ćorava posla i sjednu za svoju vlastitu singericu!

Kao da mene ne proganja što sam nepopravljivo naivna i iskrena i vjerovatno lakovjerna pa me tišti što nekim čudom na izborima opet nije bilo kakvog ludog Islanđanina da preuzme vlast i donese nevjerovatne promjene, a narod kao haluciniran i to apsolutno svi odreda izašli da podrže baš i isključivo njega?! 
Imam čak i spremnu priču o ne baš lijepim stvarima i nepravdi, možda i o najvećem porazu društva, priču koja stoji već neko vrijeme i čeka da je objavim a nekako mi teško, iako, gle čuda, mogu i o nečemu drugom a ne samo o ljubavi da pišem. I pišem baš u ovoj priči. Luda žena. Ali čudnovata sam vam ja, u meni se bore, spavaju, šute, galame, smiju se, vrište, šapću duhovi Vrbasa, Kalimera, Kafke, Felinija, hrabrih i čestitih žena od kojih sam postala, najpoštenijih djedova u cijeloj galaksiji... sjetih se sada kako je na neko moje pisanije dobri i dragi Đorđe Vuković, kojeg izuzetno cijenim, napisao da "niko to tako genijalno ne može da objasni, od krompira do šampite, a do bude sjetno i dirljivo". I hvala mu na tome jer to me bodri da čak u jednoj priči o ljubavnom bojleru dozvolim i redove o svakodnevnoj nepravdi.

Toliko smo zatrovani, zatrpani, osakaćeni, tmurni, gladni, bolesni, tužni, bombardovani svakodnevno mnoštvom loših vijesti pa mogu barem da pišem o ljubavi, u svim oblicima, o toj pokretačkoj sili koja je moj lični aparat održavanja u životu. Mogu o njoj i ne pisati, ali je sveprisutna, vodi me i u skladu sa njom ustajem i liježem. Mogu, ma kako to blesavo i naivno bilo! I pisaću, iako sam sada (malo) otišla i na tamnu stranu. Dart Veder vreba i mene, jebiga. Možda objavim onu spremljenu priču o nepravdi. Jednom. Ali nekako mislim i vjerujem da ću više i uvijek o ljubavi pisati. Ljubavi u svim oblicima. Šta ću, taj bojler mi je uključen 24 sata svaki dan. Imam dovoljno tople vode kojom mogu oprati šolju od nesa koji sam popila na terasi - u inat ovom novembarskom oktobru i što je loza morala biti posječena pa kao da sjedim na klupi ispred zadruge, a ne na svojoj ušuškanoj terasi. Imam tu vodu da operem šolju čaja koju je on upravo popio, ne moram baš zbog svake sitnice uključivati mašinu. Mašinu za suđe, moju tako dragu prijateljicu koju sam toliko željela, a dobila je teškom mukom - neprospavnim noćima, zavrtanjem želuca, uz pomoć advokata, kupila je jedva naplaćenim zakašnjelim ličnim dohocima koji su čamili mjesecima u nekim ladicama dok sam se ja borila za goli opstanak. Firma jeste lošije poslovala, ali njihove mašine za suđe, veš, sušenje i tada su besprijekorno radile. Eto, ni o tome neću da pišem. Svakakvih sam ja govana progutala. I još ću. Ali uvijek tu stoji taj mali bojler da grije vodu, koji me još jednom podsjetio ne samo na to koliko smo zajedno nego koliko toga smo lijepog, divnog, toplog prošli. A valja nam sada jedan takav i za kupatilo naći!