Zapisi u (ne)vremenu...

prethodna noć je bila teška jedna od najtežih nakupljenost se raštrkala svuda oko mene rasponi najsnažnijih oktava odbijali su se o zidove a ja sam plakala tužna i sretna što sam  uspjela  da plačem  ni jutro nije bilo ništa lakše previše je preživljavanja iznova (pod)sjećanja na početak čudesne ljubavi (pod)sjećanja na početak odlaska (pod)sjećanja na jedan drugi odlazak pretužno bolan odlazak i to baš na dan istinske sreće previše je svega za mene preživjelu a onda je jedna ona koja mi pomaže da klupko svoje tuge raspetljavam pomogla da niti rasprostrem ispred sebe opet sam plakala ona je to strpljivo čekala dugo je čekala u prohladno jutro baš novembarsko mojim suzama tu sa njom došlo je vrijeme kao i ono da prigrlim taj tupi nož usidrim u njedra da mu nađem mjesta tu da boravi dok me ima ali da ne prestanem da dišem težak je to bio put nimalo lak me ne čeka i biće teško itekako će biti teško sve dok me ima pa opet sam nekako  čudno spre

Na današnji dan rođen je Antun Branko Šimić, Jedan od mojih omiljenih pjesnika. Na dan ovaj u kojem sam prvi put ove jeseni, Baš novembarske, na radni dan Ostala kod kuće poslijepodne. Ostala sa svojim suočavanjima, Poezijom, sanjem i mislima. Ostala u vremenu za kviz, nesić i dokumentarac. Nisam gledala ni popila. Samo krajičkom sebe Zakačila emisiju iz kulture Posvećene jedinstvenoj Mani Gotovac, Koja je otišla neki dan Na svoj osamdeseti. "Znate li što je najgore? Kada vam ne osijedi kosa nego srce." Govorila je. Dok je nije snažnije stiglo sve, Čudna neka žila u rukama Napravila je domaću supu, Nekoliko čajeva, ogulila poneku voćku. Kada je vani prestao vjetar Bronhiije su prodisale. Kada je vani postalo hladnije Stiglo je i to poslijepodne, Sva ta suočavanja, nedostaci, praznine. Bilo je nekoć, Pisao je A. B. Šimić. Otišao u godini  Rođenja o moga djeda. A unuka je sada Gotovo starica, Iako u njoj još tinja Duša djeteta. A ostarila

hod po kamenu hod po uspomenama a kamen neprebrojiv i kada voljena rijeka nije prekrila njegov ćilim i baš nedjeljom i baš novembrom kamen je prevladao nad rijekom nebrojeno nebrojniji hodam polako tiho pažljivo hodam po kamenu neprebrojivom hodam po uspomenama još neprebrojenijim kamen srcolik pod mojom stopom ljubi drugo kamenje grli uspomene a nižu se kao kamenje koje dodiruje vrbas na stijenama koje izviruju iznad vode vrelo je ljeto i pijemo somersby da se rashladimo na travnatom tepihu  koji grije kamen tragovi su jednog vjenčanja kamen nebrojen osmjehuje se smije čuva grije a pod sjenkom gorko plače tanke su te niti ti konci koji povezuju kamen i rijeku stvarnost i uspomene tugu i depresiju oko njih ona koja nikada nije voljela cirkuse odjednom postaje žongler prepliće pristima one niti da ostane uz rijeku a na kamenu da ostane u stvarnosti a čuva uspomene da zgrabi još čvršće  onaj konac koji će joj u ruci održati tu