Voljeti...

Voljeti... 

Ne uspomenu, ne sjenku, ne ostatke
Voljeti biće koje te hranilo dobrotom
Biće koje te nahranilo dobrim
Voljeti tu sitost
Bore smijalice oko očiju
Koje su vam zajedno rasle
Voljeti nepatvoreno, čisto
Voljeti posebnost jednog osmijeha
Širokog, srčanog osmijeha
Koji se nije samo presijavao na vodi
I sunčao na kamenu
Nego i preslikavao na tebe
Voljeti tu usvojenost
Privilegiju i radost
Da se neko čestit, mio i drag
Na tebi
U tebi 
Oslikava
I nema veze ako nikada više
Možda nećeš pojesti palentu
Ili primirisati "tortici"
Voljećeš
Uvijek i u svemu
Toliko si ljubavi iz grudi iznjedrila
A ostavljeno ti je još za beskraj
Baš od onog širokog osmijeha
Od onih bora smijalica
Ruke koja te toplo grlila
Dočekivala
Čuvala
Ostale su ti i ruke i sjaj i nebo i zvijezde
Sve je tvoje
To nepregledno prostranstvo voljenja
A niko nije bio ljepše voljen
Znaš i da nisi ljepše voljela
Znaš da je tvoja ljubav sada
I talas i sjenica i drvo i srcoliki kamen
Znaš da je ona sve što ti je ostalo
I preostalo na ovoj zemlji
Dobri, stari Feri bi ti rekao
Da nema "više od ovoga"
Kao da to odveć ne znaš
Kao što znaš da nije strašno i tragično 
Ostati sama
Nije najgora samoća
Osakaćenije i tužnije je nevoljeti
Ne biti voljen
Ne osjetiti svakim damarom voljenje 
Ne, nije samoća najgora
Mnogo je gore biti sam sa nekim
Još gore, opet se usuđuješ,
Ne osjetiti čudesnu ljepotu nesamoće
Tu potpunost
Uvijek i u svemu
A šta uopšte i znači "ostati sam"
Ko određuje ta pravila, kako si često pitao
Ko to mjeri ili važe
I kako uopšte možeš sama ostati
Pored tolikog amaneta
Pored takve ljubavi

Voljećeš...

O koliko ćeš tek još voljeti
Jer pred tobom se raspršuje
Toliko prostranstvo voljenja
Široko i nepregledno kao Vrbas 
Veliko i srčano kao Osmijeh...