Zapisi u (ne)vremenu...

Ne ubijaju datumi, ubijaju dani. Dani imaju sate, minute, sekunde. Neki od njih traju godinama. Kad god se okrenem prema satu, kazaljke kao da su pomjerene unazad. Kao i ja. Guram ja, guram naprijed. Pa, opet, uvijek sam nekako vraćena (u)nazad. Nisu to porođajne muke koje su ipak slatke i naposljetku se to "guranje" brzo zaboravi, a raste i preraste u najljepši dar života.  Nisam na baterije. Ne mogu se, poput sata, razbiti, zamijeniti, promijeniti mehanizam. Složenija sam. Uvijek pomalo čudna, svoja. Sada još više. Ni sama ne mogu razaznati sa čim se sve borim unutar sebe. Nekada sam mokra od znoja, nekada u meni tinja neka prehlada, možda unutrašnja temperatura. Došla sam u tačku ključanja kada ne mogu više znati kada ću morati ići u wc, kada će mi biti muka, kada ću moći povratiti. Gladna budem tek ponekad a ni tada ne mogu nešto čestito (po)jesti. Ležala bih, ležala i samo ležala. Spavala. Ne skidala pidžamu. Nemam snage. Suviše sam mala, a toliko tog

Nespavati. Spavati. Nesanjati. Sanjati.  Kada umor savlada svaku kosku, san nekako dođe.  "Come back. Even as a shadow, even as a dream." Euripid U stvarnosti sveprisutan, a kada dođeš kao san uvijek si nasmijan. Sve je dobro. Zdravo. Kako treba. A onda odlaziš.  Sve te odlaske iznova i iznova proživljavam kroz snove. Onda se ponovo budim, onako jedva zaspala.  Onda se ponovo mučim da zaspem. A kada konačno uspijem ponovo utonuti u san, nikada te poslije tih prijašnjih posjeta u njima nema(m). Teško ustajem u svaki zimski dan. Teturam, tražim, sakupljam ostatke sebe. Kao da sam ona kuglica koja se stvori od prašine pa da se mogu pokupiti. Nepokupljiva. Eto, ta sam. Baš takva. Pa, opet, i takva, tvoja sam, svoja. Ustanem, krenem. U ponedjeljak su me koraci vukli tamo. Prije dolaska na željeno mjesto, vidjela sam konačno to jedno drago, nasmijano, srčano biće, koje nikako da sretnem. A misli na mene, brižno i toplo. Tebe je tako dugo poznavala. Odnijela sa

Ona ustaje svakog jutra, iako želi ležati mjesecima Nasmije se ponekad, čak i kada je komadi duše bolno paraju po kostima Vuče svu moguću snagu koje joj je  preostalo tek nešto malo u žilama jedne pete Snagu ne samo da ustane svakog jutra, nego i da radi nešto o čemu je nekada sanjala Da obavi poneku svakodnevnu radnju Da razgovara i kada joj se ćuti Da ide kada joj se stoji Da se (na)smije kada bi plakala ne samo iz očiju nego iz svake pore kože Muka joj je, podjednako i u utrobi i u zdencima duše  Ne radi joj se ama baš ništa Svugdje prisutna, a na sasvim drugim mjestima Nekako poput njega, koji je u svemu i svugdje, pa opet ga nema Potreban joj je mir, ne želi čak ni razumijevanje i saosjećanje Tek nikako ne želi sažaljenje Posebno ne želi da dobri ljudi brinu Ne treba za nju brinuti, živa je Makar bila živa u mučnom preživljavanju  Ali (pre)živjeće Čuva je jedinstven osmijeh  Toplina jedne nevjerovatno dobrote Ljubav je u njoj  Nezaustavljiva, čista,