Zaleđe u osmijehu

Vidiš je sa osmijehom
Možda te to iznenadi 
Možda čak i obraduje
Moguće da ćeš i pomisliti 
Da je to ona stara ona
Ni ne slutiš
Koliko je ostario njen osmijeh
Osijedio preko noći
Začas u trenu
Tek jedan
Odbljesak munje 
Udario je silno u prozor
I staklo se sasulo
U paramparčad
Hiljadu komadića
U kojima su stanovali
I osmijeh i radost i smisao
Bili su na podu
Skupljali u đubrovnik
Ne samo svoje silne ostatke
Nego i njenu krv
Bol tjeskobu tugu
Krvare neprestano
Vrhovi njene duše
Pa opet 
Vidiš je nasmijanu ponekad
Ne primjećujući njene oči
Koje su se tako toplo
Tako iskreno
Nekada osmjehivale
I one su ostarile i osijedile
A vidiš je nasmijanu ponekad
Možda čak pomisliš
Eno je vratila se živa
Sa jezivog bojnog polja
I opet može da se osmjehne
Kao da ne znaš
Da i kada se preživi
Ostanu patrljci rane šrapneli
Rasuti po tijelu
Neki zariveni tik do srca
Pa opet 
Vidiš je ponekad nasmijanu
Ne sluteći da čak i kada 
Jedna pogana smrt 
Pusti svoje pipke i zgrabi
Onog koga najljepše voli
Život u njoj nastavi da kulja
Svemu uprkos
Ljubavlju nošen 
Kao da ne znaš
Da taj osmijeh
Koji ponekad vidiš
I za koji je 
Nezamislivo zamisliti
Šta sve krije
Stoji tu na njenom licu
Samo jer neko dobar
Blag pažljiv hrabar
Odmara sada u njenom srcu
Osmjehuje se kroz pore
Njenih damara
Vidiš je nasmijanu ponekad
Ne sluteći koliko napora
Truda želje volje
Zalijeva svakog jutra
Zajedno sa lavandom
Karanfilom jabukom
Višnjom dunjom
A najmanje od svega
Primjećuješ da taj osmijeh
Nije isti
Da ona nije ona stara
Stara je samo ljubav
Sada samo nekako nova
Nekako paperjastija
Možda je teško u sve to povjerovati
Možda je ona previše luckasta
Da bi iko mogao razaznati
Da osmijeh na tom licu
Može biti spušten
Samo zbog zaleđa koje ima...