Zapisi u (ne)vremenu...

Sada su njih dvije Ukrštaju se  Kao nakalemljene voćke Prepliću se  Poput izdanaka Nekog starog stabla Upletene su toliko Da su neodvojive Njih dvije Drugačije, a iste Ona prva, iskonska Ukorijenjena čvrsto u zemlju Nepromjenjiva i stalna Rodila je ovu drugu Dok ona ostaje Stopljena sa bolom Da živi prazninu Diše kroz škrge tuge Pa opet i takva Izrodila je ovu drugu I dala joj šansu Da korača Dalje kroz život Kroz prilike i avanture Poklonila joj je osmijeh Sa kojim je rođena Predala joj je taj osmijeh Kao štafetu Snažno joj je raširila krila I rekla da leti Da ide dalje Među svijet, ljude, puteve Da se bori, radi, čak i smije Da ne brine za nju Njenu roditeljicu Ona će plakati i za nju Poput svake majke Štitiće njena bedra Pustiće je u svijet Hraniti njene korake Da idu naprijed Brinuće o njoj Da ne bi brinula ona Ta druga, tek rođena Na kojoj niko neće moći Razaznati šta se krije Iza osm

Skoro je ponoć. Subota sve bliža svom završetku i uskoro će u moje okrilje stići još jedna nedjelja.  Onaj dan. Dan najteži za pregurati. Sjedim na terasi sama (baš neobično, kakve li ironije i na tu temu, kako bi rekao moj dragi brat), oko mene neobična tišina koja se razvlačila tokom cijelog dana. Ispisujem u svesku ove redove pod blagom svjetlošću koja dopire ispod štita od biber crijepa, još jednog od mnogobrojnih  štitova koje si stvorio. Mislim kako ću sve ovo prekucati i objaviti u ponedjeljak. Možda. Ili neki drugi dan, svejedno. Neka sve još malo(od)stoji u tišini ovako mirnog dana. Neka prespava nedjelju. Cijeli dan bio je nekako čudno miran i tih. Tek u ovaj kasni sat, poneki zrikavac nešto ispreda u daljini. Baš neobična tišina. Okolo. Unutra toliko emocija. Kada bih zapalila fitilj na početku samo jedne mrvičaste emocije od tog silnog kolopleta, mislim da bih mogla razoriti planetu. Neću, dovoljno je razorena i bez mene. Da sam barem nešto iz tog unutra mogla i

Jednom Kada budem stigla U onu tačku saživljenosti Stopljenosti sa prazninom Jednom Kada bol bude srastao Uz moju kičmenu moždinu Dočekaću nedjelju muzikom Preležaću neke nedjelje Slušajući Ninu Simon Bili Holidej Dinu Vašington Saru Von Etu Džejms Sve one čudesne žene Čiji glasovi dotiču srce Tako silno i do srži Možda ću slušati i Joni Mičel   Mada gotovo nisam nikada Ali kao da negdje iznutra   Osjetim da i njena muzika Para po srcu Jednom Kada se probudim Lica saživljenog Sa praznim jastukom Koji sanja pored mene A biće tada nedjelja Sigurna sam Pustiću mnogo muzike Koju sam voljela Koju si volio  Koju smo voljeli Jednom Jedne nedjelje Kada se u tebe  Ponovo zaljubim Iznova i iznova Kada te još više zavolim U međuprostoru Između bedara i toplog vazduha Jednom U nekim budućim nedjeljama Biću ona koja ne posrće Od tuge i nedostajanja Stajaću " prkosna od sna " Kao Makova zemlja Kao naša zemlja Nad tim ponorom  Koji je izd

Majka joj je jednom prilikom rekla da se ubrzo po rođenju nasmijala, a kako je rasla smijala se po cijeli dan, da bi i na počinak odlazila sa osmijehom. Kako je odrastala i sazrijevala, rastao je i osmijeh, koji je nekako srastao sa njom. Gotovo se podrazumijevalo da na njenom licu ne može biti ništa drugo. Svašta je šibalo kroz život, a problemi koji su znali zamahnuti prema njenom licu kroz protok vremena bivali su veći i teži. Svakako su je pogađali, ali nikada nisu uspjeli da joj skinu osmijeh sa lica. „Nažalost, vašoj majci smo morali odstraniti lijevu dojku i iako ćemo sačekati ph nalaz za potvrdu, patolog na operaciji je odmah uočila da je maligno.“  Nasmijala se i tom glupavom raku koji se ušunjao njenoj majci pod kožu i ušla joj je u bolničku sobu nasmijana. Nijedna druga opcija osim borbe pozitivnom energijom i humorom kao jedinim naoružanjem nije dolazila u obzir. Uspjela je. Ne samo ona sa tim osmijehom, nego i njena hrabra majka. Razni poslovi, stresovi, ljubav