Ljubav u doba samoće
Znate onaj "dobronamjerni" savjet dat ženi koja je tek postala narodski i tragično rečeno udovica, a ustvari ženi koja je imala najčistiju i najljepšu moguću ljubav? Onu ljubav kakva se ili doživi ili ne doživi i koju ni smrt ne zaustavlja. Jer, takva ljubav ne može umrijeti, ona nije posječena kao oronulo i trulo stablo, nije okončana raskidom ili razvodom, kakvom preljubom ili naprosto spoznajom da nemate ama baš ništa više tražiti jedno pored drugog. Jeste, tužno je kada jednoj takvoj posebnoj, a opet tako jednostavnoj ljubavi put prepriječi odron iz kojeg frcaju čestice bolesti. Pa ipak, i kada te čestice razore tijelo i pod kamen odvuku onog koji vam je sve na svijetu, ljubav ostaje na površini, iznad svega. Zato opet pitam znate li za onaj "dobronamjeran" savjet koji toj netom postaloj udovici kazuje kako se nikad ne zna, možda jednom, ima još vremena... za šta? Što bi rekao Nijemac kada ga neki nesretnik sa ovih prostora pita da li i njima kasni plata - ne razumijem pitanje. Šta bi to ona možda jednom, u tom vremenu ispred nje, možda nekad, mogla doživjeti... novu ljubav? Ne budite smiješni.
Spominjem taj savjet jer ima još jedan - ti si još mlada. To vam otprilike dođe na isto, kada malo dublje promislite. I opet je to negdje i vrijeđa, nije njoj do komplimenata o "mladosti" jer zna da niti je u njenom cvatu niti se ovdje radi o tome. Opet to nekako povlači ono možda nekad, ko zna, možda jednom, novu ljubav. Opet ću reći ne budite smiješni. Pogotovo vi koji to izgovarate, a koji možda i niste imali to bogatstvo da doživite ljepotu iskrene ljubavi, ali niste ni djeca. Mada, možda bi i djeca rekla nešto smislenije. Ako ništa, sigurno maštovitije.
Ljubav se desi ili ne desi. A smrt se dešava - juče, sada ili kasnije. Naravno da ste imali sasvim drugačije planove, a kome bi ikada na um palo da u tefter pribilježi nešto tako strašno i jezivo kao što je bolest, pa još i smrtonosna?! Ali džaba sve, možete vi planirati krečenje ili kratki put, šta god, ona nekako nađe prolaz i dođe, prišunja se, odjednom je tu. Pa vi opet, takvi kakvi jeste, snagom te čudesne ljubavi i ljepotom zajedništva odoljevate njenim udarcima, smijete joj se u lice, borite se lavovski. Ipak, ona je itekako jeben igrač i mnogo je jača. Naposljetku, i pored sveg oružja koje imate u njedrima, ona pobijedi jedno izmoreno tijelo, a drugo ostavi raskrvareno i osakaćeno za cijeli život. Ali nije mogla pobijediti ljubav. Ljubav ostaje. U vazduhu, kapljama rijeke, cigli, kamenu, drvetu. A najviše u svakoj pori "mlade udovice". Koja je dovoljno "mlada" za još neku poslovnu priliku, možda koje putovanje, još kilometara na biciklu i pod nogama, neki hobi, takve neke stvari. Ali koja više nije mlada. Jer, mlada je bila sa dvadeset godina, a vrlo dobro zna koliko godina ima danas. I ostaće sama. To možda nekome može zvučati strašno, poražavajuće pa čak i nenormalno. Različiti smo. I svako od nas ima pravo izbora. Voljela bih da znate da taj izbor nije očaj, bol i patnja. Samoća je nešto sasvim drugo. Ni ona nije bila u planu, ali u ovakvoj situaciji ona je potpuno prirodan slijed događaja. Istina, sada je prokleto teška i bolna, ali neće biti strašna, vjerujte mi. Postoje mnogo strašnije stvari od samoće. Najstrašnija od svih je svakako bolest. I ne bih rekla da je strašno, ali svakako je tužno ne doživjeti čudesnost ljubavi. Nekako ste osiromašeniji. Jer takva ljubav vas hrani, (o)jača, od njenih sokova postanete bolji. Takva ljubav nastavlja cirkulisanje, struji samo vašim vazduhom dok god dišete.
Zato pazite šta, na koji način i kome pričate, pogotovo kada dajete savjete, ma koliko imali saosjećanja, dobrih namjera i želja unutar svojih džepova. Nekada, posebno u ovako specifičnim situacijama, možda je najbolje ćutati. Saosjećanje pokazati pogledom, pažnju osmijehom, brižnost šutnjom. To možete čak i ako ne razumijete nečiji odnos i ljepotu ljubavi, ako vam nikako nije jasno da tako "mlada" žena može ostati sama u nekoj budućnosti. To možete jer znam da ste dobri ljudi. To možete jer znam da vam je iskreno žao. I onog kojeg je bolest pobijedila i one koja je ostala raskrvarena i osakaćena za cijeli život. Nemojte da vam bude žao, ne treba. Nije ona ostala narodski rečeno ucveljena, jadna udovica pa još to postala u pustoj mladosti, koju treba sažaljevati. Ne. Ona je jedna odrasla, zrela žena, ni stara ili starica, ali opet nije ni mlada. Ustvari, ljepše bi bilo da vam kažem da je ona jedna sasvim jednostavna i iskrena osoba koja je bezrezervno, toplo i najljepše voljela. I voli, neprestano. I voljeće. I to samo jedno dobro, srčano biće najiskrenijeg osmijeha. Nikada nemojte zaboraviti da je ona, jednostavno, Dragančetova Majči. A to, kao i čudesna ljubav i ta dobrota i srčanost jednog bića najiskrenijeg osmijeha, ostaje da traje. Uvijek i u svemu. Pliva, kuca, raste, titra, diše. I u samoći.
Spominjem taj savjet jer ima još jedan - ti si još mlada. To vam otprilike dođe na isto, kada malo dublje promislite. I opet je to negdje i vrijeđa, nije njoj do komplimenata o "mladosti" jer zna da niti je u njenom cvatu niti se ovdje radi o tome. Opet to nekako povlači ono možda nekad, ko zna, možda jednom, novu ljubav. Opet ću reći ne budite smiješni. Pogotovo vi koji to izgovarate, a koji možda i niste imali to bogatstvo da doživite ljepotu iskrene ljubavi, ali niste ni djeca. Mada, možda bi i djeca rekla nešto smislenije. Ako ništa, sigurno maštovitije.
Ljubav se desi ili ne desi. A smrt se dešava - juče, sada ili kasnije. Naravno da ste imali sasvim drugačije planove, a kome bi ikada na um palo da u tefter pribilježi nešto tako strašno i jezivo kao što je bolest, pa još i smrtonosna?! Ali džaba sve, možete vi planirati krečenje ili kratki put, šta god, ona nekako nađe prolaz i dođe, prišunja se, odjednom je tu. Pa vi opet, takvi kakvi jeste, snagom te čudesne ljubavi i ljepotom zajedništva odoljevate njenim udarcima, smijete joj se u lice, borite se lavovski. Ipak, ona je itekako jeben igrač i mnogo je jača. Naposljetku, i pored sveg oružja koje imate u njedrima, ona pobijedi jedno izmoreno tijelo, a drugo ostavi raskrvareno i osakaćeno za cijeli život. Ali nije mogla pobijediti ljubav. Ljubav ostaje. U vazduhu, kapljama rijeke, cigli, kamenu, drvetu. A najviše u svakoj pori "mlade udovice". Koja je dovoljno "mlada" za još neku poslovnu priliku, možda koje putovanje, još kilometara na biciklu i pod nogama, neki hobi, takve neke stvari. Ali koja više nije mlada. Jer, mlada je bila sa dvadeset godina, a vrlo dobro zna koliko godina ima danas. I ostaće sama. To možda nekome može zvučati strašno, poražavajuće pa čak i nenormalno. Različiti smo. I svako od nas ima pravo izbora. Voljela bih da znate da taj izbor nije očaj, bol i patnja. Samoća je nešto sasvim drugo. Ni ona nije bila u planu, ali u ovakvoj situaciji ona je potpuno prirodan slijed događaja. Istina, sada je prokleto teška i bolna, ali neće biti strašna, vjerujte mi. Postoje mnogo strašnije stvari od samoće. Najstrašnija od svih je svakako bolest. I ne bih rekla da je strašno, ali svakako je tužno ne doživjeti čudesnost ljubavi. Nekako ste osiromašeniji. Jer takva ljubav vas hrani, (o)jača, od njenih sokova postanete bolji. Takva ljubav nastavlja cirkulisanje, struji samo vašim vazduhom dok god dišete.
Zato pazite šta, na koji način i kome pričate, pogotovo kada dajete savjete, ma koliko imali saosjećanja, dobrih namjera i želja unutar svojih džepova. Nekada, posebno u ovako specifičnim situacijama, možda je najbolje ćutati. Saosjećanje pokazati pogledom, pažnju osmijehom, brižnost šutnjom. To možete čak i ako ne razumijete nečiji odnos i ljepotu ljubavi, ako vam nikako nije jasno da tako "mlada" žena može ostati sama u nekoj budućnosti. To možete jer znam da ste dobri ljudi. To možete jer znam da vam je iskreno žao. I onog kojeg je bolest pobijedila i one koja je ostala raskrvarena i osakaćena za cijeli život. Nemojte da vam bude žao, ne treba. Nije ona ostala narodski rečeno ucveljena, jadna udovica pa još to postala u pustoj mladosti, koju treba sažaljevati. Ne. Ona je jedna odrasla, zrela žena, ni stara ili starica, ali opet nije ni mlada. Ustvari, ljepše bi bilo da vam kažem da je ona jedna sasvim jednostavna i iskrena osoba koja je bezrezervno, toplo i najljepše voljela. I voli, neprestano. I voljeće. I to samo jedno dobro, srčano biće najiskrenijeg osmijeha. Nikada nemojte zaboraviti da je ona, jednostavno, Dragančetova Majči. A to, kao i čudesna ljubav i ta dobrota i srčanost jednog bića najiskrenijeg osmijeha, ostaje da traje. Uvijek i u svemu. Pliva, kuca, raste, titra, diše. I u samoći.
Primjedbe
Objavi komentar