Brak

 

Svi imamo neke uzore u kojima se, kao u zdencima vode, ogledamo. Ma kako se ponekad opirali i svakako mijenjali kroz tokove života, ti odrazi nas ne samo prate, nego i velikim dijelom oblikuju. Ugledamo se (možda) najviše na one sa koje odrastamo i živimo. Što je, kada malo razmislim, sasvim normalno.

Imala sam priliku, od početka bivstvovanja na zemlji i života u zajednici, gledati u dva bračna parametra. Onaj bakin i dedin, tradicionalan, mogu reći staromodan i, s druge strane, roditeljski, ne pretjerano odsupajući od tradicionalnih vrijednosti, ali ipak moderniji i drugačiji. 

Baka i deda su odrastali zajedno u jednom teškom vremenu Drugog svjetskog rata, vremenu neizvjesnosti i neimaštine. I nakon završetka rata trebalo je nastaviti sa borbom, onom ličnom, svojom. Kada su "porasli" i počeli se "zabavljati", deda je morao otići u vojsku na tri godine. Baka je u tom trenutku imala 17 i po godina, promijenila papire da bude punoljetna da bi se vjenčali i onda ga je čekala. Ostali su u braku 52 godine, sve do dedine smrti. Nije im bilo lako, prošli su izuzetno teške i trnovite staze, to moje odrasle oči mogu sagledati. I one moje dječije oči su vidjele mnogo toga, kako su se borili za ozdravljenje jednog djeteta i koliko ih je oboje do kraja životnog puta mučila smrt drugog. Ali, ostali su zajedno, boreći se, bivajući tu jedno za drugo. To je, po mom mišljenju, suština. Kompromis, tolerancija, dogovor koji kuću gradi, odanost... ljubav je divna, ali mislim da nije dovoljna kao jednika, bez ostalih faktora (gore navedenih i još ponekih začina); u ime ljubavi se vara, tuče, maltretira psihički i još toliko toga... i šta onda brak može postati nego puko slovo na papiru? A taj papir zna toliko biti važan ljudima, da prosto ne mogu da se snađu u životu ako ne dobiju baš to parče proizvedeno od drveta ili celuloze. Po mom mišljenju, i bez komada papira možete biti u iskrenom i čistom braku. Osjećati (se) da je neko vaš(a) suprug(a), iskreno, bezrezervno i bez ostatka, do srži.

Možda naivno dječije i neuprljano iskreno, ali mislim da je brak mojih roditelja (bio) dobar. Bakin i dedin takođe. Ne možda, nego sasvim sigurno, moji roditelji su prolazili kroz teške trenutke, krize, možda su se i svađali. Nisam vidjela tu stranu. Oni su bili ljudi koji su meni poklonili divne avanture u djetinjstvu pa nisam nikada ni čula ni vidjela nešto izvan toga, ako je toga i bilo. Iako je njihov zajednički i bračni život došao s početka sedamdesetih godina prošlog vijeka, što je u mnogome bilo lakše doba od onog u kojem su se vjenčali baka i deda, i moji roditelji su prolazili kroz teške trenutke koji se, nažalost, znaju desiti i danas. Ali eto ih, dva potpuno različita karaktera, možda čak i svijeta, zajedno nakon 40 godina. Danas zajedno u nečemu teškom kao što je mamina bolest. Onda ne mogu da ne primjetim da je i tu sigurno bilo onih faktora kojima su i baka i deda raspolagali. 

Kao i svaka djevojčica, nekada sam i ja razmišljala o braku, maštala o udaji, jednog dana. Ne onoj klasičnoj, sa pompeznom vjenčanicom, stotinama zvanica, to ne. Uvijek sam bila malo svoja, vodila "sama sebe za ruku". U jednom periodu života sam brak priželjkivala iz nekog glupog bunta i nedoraslog revolta. Jer, otkud pravo mojoj drugoj baki da nikada ne kaže tati ko mu je otac, pa se iz toga rodila ta neka moja blesava mladalačka želja da ću se, između ostalog, udati da ne nosim njeno prezime. Toliko blesavo i glupo to sada izgleda da mi je čak i smiješno. I ne samo to, nego se pomalo i stidim. Ona je, s druge strane, uz svu svoju "oficirsku" narav i čvrst karakter, ostvarila brak sa čovjekom koji je meni, uprkos različitom prezimenu, bio deda. Pravi deda. 

Ne znam kako su njihove zajednice, ni mamine ni tatine, kao ni one baka i djedova, izgledale izvan onog mog odraza koji sam vidjela kada sam se u njima ogledala, ali ako je i bilo problema, nesuglasica, ovog ili onog (a sigurno jeste), gledajući današnjim očima, očima ne naivno dječim, mislim da su imali brakove koji su danas rijetkost. Ne mislim tu samo na trajanje, nego prvenstveno na kvalitet. Ovo vrijeme, ubrzano, nepravedno i iščašeno vrijeme u kojem živimo, velikim dijelom su iz kolosjeka izbacili porodicu, prave vrijednosti, iskrena druženja, ali i brak. Ipak, da li su sredina i istorijska epoha dovoljan razlog da mi ne budemo iznad toga?! Kakva je epoha bila dok su o braku učili i živjeli moje bake i djedovi? Kakva za vrijeme mojih roditelja? Jer, oni su možda brak započeli u vijeme blagostanja, ali dočekao ih je pad, poražavajući pad civilizacije u vidu rata, u trenutku kada su odveć bili svoji ljudi i stekli nešto. Znam da te epohe nisu bile lake, a oni su (po)trajali. Mislim da smo mi malo više lijeni, netolerantniji, teško sklapamo kompromise, ne držimo se dogovora. Što bi rekla jedna divna žena, godište moje majke, sa kojom sam nekada radila i koja mi je postala iskrena prijateljica:  "dosad bih se stotinu puta razvela da se to radi zbog svake gluposti". 
Ja sam imala neke svoje "bračne bubice". Bila sam u vezi, čijih fragmenata se čestito ni ne sjećam, ali znam da je to trebalo biti "ozbiljno", zajednički život i sve to, naposljetku i brak. Da li sam brak željela da ne nosim prezime koje nisam željela kao tinejdžerka? Da li jer je to bila prilika da se odvojim od roditelja? Da li jer se to, samo po sebi, podrazumijevalo? Srećom, taj neko iz moje prošlosti i ja, kako se na kraju ispostavilo, nismo mnogo toga istog željeli. Ljudi ostaju zajedno noseći teška bremena i stvarne probleme zajedno, imali papir ili ne, a mi smo, eto odlučili da se raziđemo. Bez "pravog", opipljivog razloga. I sreća da je tako. Jer, ostali bismo zajedno iz navike, možda bi čak došli i do tog bračnog papira, ali na kraju bismo proveli ostatak života nezadovoljni, nesretni, a možda bismo se, naposljetku, i razišli... a tek kada otpustite neke tjeskobe otvoriće vam se novi horizonti. I bićete sretniji, makar ostali i sami. Slobodniji, ispunjeniji, nasmijaniji, bolji. Zato vjerujem da su brakovi koje sam gledala dobri, prvenstveno jer - to sada mogu da vidim, nisu bili "po svaku cijenu". 

Imala sam sreću da, osim oslobođenja i izlaska iz nečega što me gušilo, dobijem novu priliku, bonus, nagradu. Nekoga. Sa kim su došli, spontano ali i nekako podrazumijevano, dogovor, tolerancija, razumijevanje. Zajednica, u pravom smislu te riječi. I onda shvatite da se taj  famozni papir nalazi unutar i oko vas, da je iskreniji i čistiji od svih "stvarno potpisanih". Prezime koje nosite, ma koje ono bilo, je vaše i to ste vi. Osjećate da imate muža, znate da i on osjeća da ima ženu. I to je to, tako prosto i jednostavno. Nema razlike u godinama, naprosto ne postoji jer vi ste jedna kompaktna zajednica, cjelina, težite istim stvarima, gajite iste vrijednosti. Borite se kada je teško. Imate zagrljaj. Smijete se neprekidno. Budite se zadovoljni. Razgovarate.  Podržavate jedno drugo. Dovoljno ste luckasti da skupljate srcoliko kamenje, ne morate stati na isto. Zavjete izgovarate i ispunjavate svakodnevno. I onda shvatite da imate najvažniji, najčistiji i najiskreniji "papir" na svijetu. Nemojte misliti da i u nečemu ovako iskrenom nisam pomislila kako bi bilo lijepo odjezditi na biciklu put Vrbasa pa tu sve "ozvaničiti". Zvuči lijepo, ali nije nužno i presudno. Za stabilan, iskren i, po mom mišljenju, pravi brak.