Zapisi u (ne)vremenu...

Uhvatim sebe ponekad U posve drugačijem nedostajanju Kada mi fali da mi doda čašu vode Skuha palentu ili nesić Da mu ispričam neku dogodovštinu Možda i najobičniju običnost Koju sam doživjela taj dan Dođu ponekad takvi trenuci Nekog posve drugačijeg nedostajanja Kada silno poželim da zazvoni telefon Samo da mi se nasmijan javi I pita šta ćemo danas za ručak Ili kada ustanem pedeset puta zbog neke gluposti Pa bih onaj pedest prvi put voljela  Da mi doda to nešto sitno i nevažno Poput olovke daljinskog telefona Tada bi opet bio i neki cmokić u prolazu Ko zna koji po redu tog dana Ali to je već neko drugo nedostajanje Silnije jače veće Mislim sada na ono neko drugo nedostajanje I zapitam se tako uhvaćena u tom trenutku Kako li je onima koji su izgubili A nikada nisu otišli u nabavku Zamijenili sijalicu  Skuhali nešto za jelo Plaćali račune Koliko su tek oni bespomoćni  Uhvaćeni nespremni u tom drugom Gotovo običnom i površnom nedostajanju A u nedostajanju ne

Voljeti...  Ne uspomenu, ne sjenku, ne ostatke Voljeti biće koje te hranilo dobrotom Biće koje te nahranilo dobrim Voljeti tu sitost Bore smijalice oko očiju Koje su vam zajedno rasle Voljeti nepatvoreno, čisto Voljeti posebnost jednog osmijeha Širokog, srčanog osmijeha Koji se nije samo presijavao na vodi I sunčao na kamenu Nego i preslikavao na tebe Voljeti tu usvojenost Privilegiju i radost Da se neko čestit, mio i drag Na tebi U tebi  Oslikava I nema veze ako nikada više Možda nećeš pojesti palentu Ili primirisati "tortici" Voljećeš Uvijek i u svemu Toliko si ljubavi iz grudi iznjedrila A ostavljeno ti je još za beskraj Baš od onog širokog osmijeha Od onih bora smijalica Ruke koja te toplo grlila Dočekivala Čuvala Ostale su ti i ruke i sjaj i nebo i zvijezde Sve je tvoje To nepregledno prostranstvo voljenja A niko nije bio ljepše voljen Znaš i da nisi ljepše voljela Znaš da je tvoja ljubav sada I talas i sjenica i drvo i srcoliki kam