Zapisi u (ne)vremenu...

Osluškujem Čujem Slažem mozaik Prostirem ga poput ćilima Prepunog raznolikih  šara Odjednom Toliko mrlja na njemu Uprljašte tako lijep ćilim Kuknjavom Te jest' zahladilo Te ništa ne stižete Te ovo, te ono Nervira oblačno Šta je ovo oko nas Smori posao A vala i djeca Kud se opet prehladi Šta sad hoće Što skače, oznoji se Eno opet se isprlja Kad ću onu kafu popiti Kamoli pročitati knjigu Treba ručak skuhati Joj ko će opet u nabavku A tek izbori I to ne oni obični Koju majicu obući Uzeti integralni ili obični hljeb Valja izabrati novog predsjednika I ostalu svitu A ni tu vam niko ne valja Mada to i razumijem Jer toliko pogani  Na tako malom prostoru Možda nigdje ni nema Ali valja li bar neki komšija Tek za dobar dan Kakvi su vam prijatelji, familija Za muža, ženu, dijete Za one najbliskije Ni ne pitam valjaju li vam Ko će znati valja li vam išta Kad vam smeta fleka na majici Što prozori nisu oprani I morate obući džemper u septembru Ne

Vidiš je sa osmijehom Možda te to iznenadi  Možda čak i obraduje Moguće da ćeš i pomisliti  Da je to ona stara ona Ni ne slutiš Koliko je ostario njen osmijeh Osijedio preko noći Začas u trenu Tek jedan Odbljesak munje  Udario je silno u prozor I staklo se sasulo U paramparčad Hiljadu komadića U kojima su stanovali I osmijeh i radost i smisao Bili su na podu Skupljali u đubrovnik Ne samo svoje silne ostatke Nego i njenu krv Bol tjeskobu tugu Krvare neprestano Vrhovi njene duše Pa opet  Vidiš je nasmijanu ponekad Ne primjećujući njene oči Koje su se tako toplo Tako iskreno Nekada osmjehivale I one su ostarile i osijedile A vidiš je nasmijanu ponekad Možda čak pomisliš Eno je vratila se  živa Sa jezivog bojnog polja I opet može da se osmjehne Kao da ne znaš Da i kada se preživi Ostanu patrljci rane šrapneli Rasuti po tijelu Neki zariveni tik do srca Pa opet  Vidiš je ponekad nasmijanu Ne sluteći da ča k i kada  Jedna pogana smrt  Pusti svoje