Zapisi u (ne)vremenu...

Kao da tuga može znati koji je dan, ali nekako se nedjeljom više razgoropadi i isprsi. Počne se kočoperiti u svoj svojoj punini. Kao da zna da je, od svih dana, baš i jedino nedjelja onaj dan kada trebaš biti sa onim ko ti je najbliskiji, sa kim živiš i dijeliš apsolutno sve, sa nekim ko je najintimniji član tvog srca. Istina je da možeš provesti vrijeme uz nedjeljni ručak ili kafu i u društvu ostatka porodice, ma koliko ona brojala članova. Neko može otići kod roditelja, punca, punice, svekra, svekrve, djeteta, unučadi... pa tako i ti možeš otići onima koje, srećom, još uvijek imaš. Ali šta kada, makar i neke od tih drugih i dobrih članova porodice imala, u suštini ostaneš sama samcata bez onog tvog najbližeg, najsrčanijeg, bez onog najčistijeg dijela tebe? Šta kada ostaneš bolno nepotpuna i prazna, pa još i zarobljena u nedjelji? Nema tu odgovora i pametnih riječi. Znaš samo da je nenadoknadiva ta rupa, taj bezdan, iako i dalje imaš i obje ruke, glavu na ramenima i kuca ti src

Kažu mi dobri i dragi ljudi da pišem, da dijelim, da se ne zatvorim i da budem ono što sam uvijek bila - pozitivna i jaka... zahvalna sam im na tome, beskrajno zahvalna na svakoj riječi utjehe, pažnje, podrške. Ali, da nije tebe i kada te nema , ne bih vjerovatno napisala ni slova, a ni pregurala svaki dan. Jer si, najdublje i najjače, samo i jedino ti ona pokretačka snaga unutar mene. I znam da bi mi rekao i da pišem i da guram naprijed. Nije nimalo lako, znaš. Nismo se tako dogovarali. Nekad bude toliko teško da mislim da neću moći obaviti ni neku najosnovniju radnju, a kamoli nešto više. Ali, ipak sve to nekako uradim, obavim banalnosti poput doručka i čišćenja kupatila, kao što pregrmim i svaki dan praznine, tišine i bola. Sramota me da kažem kako se ponekad divim samoj sebi kada je iza mene ostao taj jedan beskrajno dugi dan, dan prepun nedostajanja, praznine i tuge. Sramota me zbog tebe jer si bio neko ko je mnogo teže dane privodio kraju i jer si, od nas dvoje, jedino ti istins

BUKA Magazin  BLOG "Slovo o Čovjeku" Piše:  Osmijeh na biciklu   / Objavljeno: 09.02.2018. u 09:43h  „Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca.“ Trygve Gulbranssen, norveški pisac Postoje ljudi koji nisu poznati javnosti i čija imena neće stajati na spomen pločama, u nekim institucijama ili bilo kojem drugom mjestu vidljivom oku, ljudi za koje osim najbližih mnogi nisu čuli, a kamoli znali. Pa, opet, i tako nepoznati javnosti, oni su činili dobra djela za života, a nastavili su to činiti i kada ih više nema. Uvijek sam se najviše divila onima koji su, bez posebnih objavljivanja i pričanja o tome, najčešće anonimno i u tišini, (u)činili za druge koliko god i šta god da su mogli. Veliki su to ljudi, za mene najveći. Tako je kratko vrijeme otkad si otišao, makar se to vrijeme nekada pretakalo u mučnu beskonačnost koja u svom bolu nikako ne prolazi, a već si