Sretan ti odlazak!

Ti i ja se više nećemo sresti. I to je dobro. Jer, preteške si mi zadatke zadala. I opet si nekako, i na samom svom kraju, ispala glavna pa izvlačiš iz mene riječi da o tebi pišem. Ali, još malo i dosta te. Jer, svašta si mi servirala. Jesi mi dala mogućnost da stanem iza svojih odluka, da procijenim čašću i srcem i da sačuvam obraz. Jesi mi pomogla da širom otvorim oči i bolje sagledam određene situacije, a još više neke ljude. I ono što ti ne mogu osporiti je da si me do kraja ovog, ne samo tvog, nego i našeg zajedničkog puta dovela sa divnom spoznajom da sam, tokom cijelog tvog trajanja, bila upravo tu gdje sam trebala biti. Naposljetku, do kraja si me ipak dovela olakšaniju. Jedino sam malo umorna, ali to je više do ovog sumanutog naroda koji pravi luđačke gužve kao da će opet zaratiti, a ja pođem samo da uzmem hljeb i mlijeko. Nego, da se ja vratim nama dvjema i šta se tu sve krčkalo.

Oni najiskreniji i najsrčaniji bili su uz mene i nas još jače i silnije. Novi znakovi, od ne tako bliskih ljudi, pojavljivali su se iz najčudesnijih pravaca. Još si mi jednu malu, posebnu drugaricu donijela. A jedan fantastičan kratkofilski scenario je bio održan samo nama u čast. Hej, kako je to veliko! To tebe gotovo izvlači. Ali, kada pomislim da je festival prestao sa postojanjem baš kada si tu... a i svakako te ne bih nešto puno hvalila jer znaš ti vrlo dobro da su se sve te dobre stvari ipak desile više zahvaljujući njemu, meni, nama. Znam, reći ćeš kako si mi dala si snagu ali ja sam snagu uvijek imala, makar mi je tokom gotovo cijelog tvog prisustva trebalo mnogo više. Jer, sjećaš se vrlo dobro kakvu si nam smicalicu unijela u živote. I pored toga, znaš šta si još u jesen donijela, kakvu vijest, brigu i nemir. 
Neću da se vraćam na tvoju sredinu i sve ono poslije te sredine, na sav taj košmar, muke, stegnutost. Jesi me vodila naprijed, nekako smo ruku pod ruku išle nas dvije, ali opet sam na tebe nekako ljuta jer si, moram priznati, baš bila bezobrazna, čak gora od tvoje prethodnice – a sjećaš se vrlo dobro šta je ona uradila i da je to zaista bilo teško nadmašiti.

Znam i da je vrijeme praštanja i da sutra odlaziš, ali opet ti neke stvari ne mogu tek tako oprostiti. Jedino, možda... ako, kada budeš predavala palicu, preneseš onoj tvojoj prijateljici koja uskoro dolazi, da bismo voljeli da bude blaža i bolja. Da donese pobjede, manje brige, olakšanja, smiraj. Možeš joj makar došapnuti jer znaš koliko si težine i muke donijela, možda će te i poslušati. Sretno putuj, a meni samoj ću ja umjesto tebe (jer znam da si pomalo sujetna i ne sviđa ti se što ideš, a i nisi ni baš neka „čestitarka“) čestitati na svemu što sam uradila i uspjela, a pritom ostala nasmijana i pribrana, dok si ti neprestano i bjesomučno šibala nekim oštrim prutom. Čestitaću njemu, sebi, nama na onoj silnoj borbi, znaš ti već o čemu pričam, bila si sveprisutna. Čestitam nam na snazi, istrajnosti, volji, želji, pozitivnosti... svim onim stvarima koje ti ili stvarno ne voliš ili si ih zaboravila ponijeti sa sobom kada si dolazila. Nema veze. Kažem ti, sretno putuj, a ja ostajem. Hvataću se ja u koštac sa svim i što tvoja nasljednica nosi, nemaš brige, ali iskreno se nadam da će biti blaža i lakša. Zaslužili smo. I znaš da nikada nisam bila sebična i da ovo nije isključivo oda meni i nama, iako smo te podnijeli baš onako junački, nego želim da dobro znaš koliko svim dobrim, dragim ljudima i njihovim najdražim oko nas želim(o) samo najbolje! Na prvom mjestu zdravlje pa onda i puno ljubavi, (o)smijeha, sreće, para, putovanja, ma znaš već. Pa, prenesi onoj tvojoj uskoro dolazećoj haverki i to!
Sretan ti odlazak, dvijehiljadešesnaesta godino!