U zdravoj ljubavi zdrav duh

Oduvijek sam vjerovala u ljubav, u svakom obliku. Čak i kada sam znala biti povrijeđena i tužna, kada sam bila usamljena ili sama, možda naivno i utopistički, ali držala sam se za onu slamku da ljubav može pobijediti sve. I ljubav je uvijek bivala tu, oko mene, dobijala sam je ne samo od roditelja i porodice nego su mi je i Vrbas, more, bicikl i knjige uzvraćali. Zvuči možda blesavo, ali takva vam je ljubav. Šašava, topla, luckasta, lijepa, široka... i kada boli, ona nas nečemu uči, i kada prolazi nagovještava neku novu ili usmjerava ka putokazima gdje je još ima, makar i u nekom drugom obliku. Rasplače, ali češće i više nasmije. 
Danas mislim da sam srećna jer sam naučila da volim, bezrezervno i bez ostatka, onako iskreno i do srži. Još više jer sam, sa svim manama, pundravcima i koječim unutar sebe, voljena. I to ne uz neke maratonske pripreme, težinu, muku i osvajanje nego naprosto, prirodno, ona prava i istinska ljubav mi se desila poput toka rijeke, izlaska sunca ili rascvjetavanja pupoljaka. Ovo tek može zvučati sladunjavo, ali kada je iskrena i iskonska, ljubav sebi ponekad može priuštiti i malo romantične sladunjavosti.
Koliko sam samo suza isplakala prije nego što mi je pokucala na vrata. Čovjek u nekim trenucima očaja i straha, grčevito hvata ostatke nečega što je odavno ne nestalo nego i istrunulo. Ta bojazan da ćemo ostati sami je jedna teška, mučna boljka. Ali, kada se izdignete iz tog mulja, kada iz truleži i prašine, izađete na površinu, uhvatite malo vazduha i ponovo osjetite sunčane zrake na obrazima, kada učite ponovo da hodate tek tada možete ozdraviti. Teški su ti koraci, često posrnete, nekad i padnete, ali najvažnije u tom trenutku je da ne odustajete, da nastavite koračati. Nema povratka, nema nazad, ne smijete se osvrtati i tek kada savladate te stepenike spremni ste za novu fazu u životu. Fazu ponovnog smijeha, spoznaje da je zaista bolje ostati i sam nego u lošoj, lažnoj ljubavi. I onda, kada najmanje očekujete, ma kada se uopšte ni ne nadate, ona pokuca. Na njoj je osmijeh, pažnja, strpljenje i razumijevanje za vaše ožiljke... i pružena ruka. Ne znam da li bih nečiju ruku tako lako i bez imalo bojazni sa takvom lakoćom prihvatila da nisam osjetila da je to ruka kojoj mogu vjerovati. Ruka koja je nosila pregršt osmijeha, smiraja i pažnje. I bilo je tako, to moje vjerovanje u ljubav se pokazalo tačnim i dobila sam ono što možda ljudi ni za nekoliko života ne osjete. Bez nekih pompeznih gestova, bez dramatike i pretjerivanja, jednostavno sam dobila ljubav u njenom najčistijem obliku. Nježnu poput pahulja koje su pod nama škripale na početku divne avanture i čvrstu poput skenderskog kamena koji smo svojim rukama donijeli i njime ukrasili terasu i okućnicu. Nema svađa, rasprava, gluposti, dramatike. Samo poštovanje, razgovor, smijeh, avanture... zajednica. To je riječ veća od svega, to je čisti i iskreni brak dvoje istomišljenika. Istomišljenika koji mogu nasmijavati jedno drugo, istomišljenika istog moralnog kova i životnih uvjerenja, ali i ljubitelja rokenrola, biciklarenja i vode, aforizama, filma, humora, još mnogih sitnica. 
Nije uvijek bilo lako jer nije baš sve bilo u našim sigurnim rukama. Ali one su se čvrsto držale, uvijek i u svemu. Kada su kola toliko puta kretala nizbrdo, zajedno smo povlačili ručnu i vraćali se na pravi put. Taj put, te životne staze nam možda nisu donijele Prag ili Lisabon, obilaske prekrasne Istre ili mirisnih hrvatskih ostrva, ali avantura je bila svakodnevna, naša! I svaka nezaboravna i neopisivo lijepa. Ljepota nas zapljuskuje u jutarnjim pozdravima, razgovorima, na ušuškanoj terasi našom ljubavlju sagrađenom, u svakom pogledu, šalama, na vrbaskim obalama prepunim srcolikog kamenja. Kada imate takvu zajednicu, nije važno da li su na stolu samo komad hljeba i čaša vode, jer - to je sve samo ne "samo" :)
A život, taj čudesni režiser, uvijek iznenadi, postavlja neke prepreke, stupice... misli možda da ćemo se slomiti, pokleknuti, posustati... da će se naša ljubav nekako poljuljati?! Dragi živote, moram te razočarati, ali ona je sada u ovom sranju koje si nam servirao, još jača, veća, toplija... i iako vjerujem u tvoja čuda, još više vjerujem u čuda ljubavi. I svima savjetujem isto. Eto :)