Zapisi u (ne)vremenu...

Ne sanjam te često, bar ne onako često kao na početku. Ali, kada te sanjam, snovi nisu onakvi kao tada. Tada sam, i poslije tvoje nasmijanosti i ljepote susreta, iako još uvijek duboku u snu, bolno mogla da osjetim da ćeš naposljetku otići. A, uvijek si u tim snovima odlazio, ma kako tople i nježne bile tvoje posjete u njima. Koliko god bio onako srčano nasmijan, često bi me i zagrlio, uvijek rekao nešto što grije srce. Teški i tužni su bili ti snovi, koliko god lijepog na početku donosili. Znala sam ja, vječiti logičar i vjernik jedino u nauku, da je sve to bio produkt i nuspojava one preteške stvarnosti neposredno prije. Preteške stvarnosti u kojoj si bio i nasmijan i pričao srcem ali si odlazio. Jednom sam sa našom dragom i dobrom prijateljicom pričala kako su i njeni snovi nakon gubitka oca bili tako teški, ali da je, kako je vrijeme odmicalo, nakon što bi ga kasnije sanjala, ustajala kao ponovo rođena. Juče ujutru, prije nego što ću se probuditi, sanjala sam da se brzo trebam vrat

ne pitam se odavno  kako obitavam na zemlji sada mislim o tome kako prolazim kroz još jedan decembar kako uopšte pokrenem  nogu za nogom kada imam samo jednu kako nešto pridržim objema rukama kada imam samo jednu pola me je prepolovljena sam ostala mi je samo strana na kojoj je srce svu onu snagu za koju ni ne znam da imam koristim za tu preostalu stranu mene iako ta jedna noga  neprestano trne ruka drhti a srce krvari ne znam često kako mogu a trebam znam da trebam tu su divni roditelji i brat kafa sa dragom prijateljicom knjiga čaša piva kamen srcoliki samo je previše tišine te bolne, samotne tišine previše tih oštrih i tupih paramparčadi koja se obijaju o zidove  ciglu drvo te paramparčadi koja se obijaju neprekidno razarajuće o mene razrovanu o tu preostalu tužnu  polovinu mene pa opet  svemu uprkos nekako sam čudno živa ustajem dišem volim beskrajno tu sam obitavam na zemlji za jedno dobro biće  za nas tu sam da o(p)stanem