...
I ovog četvrtka sam mislila da je srijeda Kao da je to važno Dani idu bez obzira na predznak Mene nosi nešto drugo Pored neprebola i bestobosti Briga i strepnja Još jedna, velika, ogromna A nema te da podijelimo I tu strpenju i koru hljeba Nema te ni u srijedi ni u četvrtku Ni u ponekoj zraci sunca na obzorju Nema te u kovitlacu vjetra Koji najavljuje oluju Došlo je vrijeme Da poredim stvarnost Sa vremenskim prilikama Kao da sam kakva starica Na obronku usamljene planine A jesam, starica sam Iako u meni još živi ono dijete Koje može da se nasmije, obraduje, pokloni U meni još diše ona Majči Koja bi učinila, dala, uradila Sve za druge Samo sam umorna Umorna od srijede, četvrtka, mijena, misli Premorena od vremena u neprebolu Neprekidnosti vremena u bestobosti Vrtlogu teških vijesti i neprilika I pitam se dokle više Nadajući se samo i jedino dobrom Jer vjerujem da samo tako Može i biti Barem onima koji prolaze Kroz paklene hodnike s urove stvarnosti Ja ću već nekako, ne brini za mene I