(ne) mogu...
U nadi da ćemo izaći iz ovoga prvenstveno zdravi (što je najvažnije) i što je manje moguće okrnjeni, u svakom smislu. Iako nam je odveć dosta borbe, neizvjesnosti, briga... Čuvajte se. Osmijehom. Strpljenjem. Razumom. Bližnjima. Malim stvarima. Prirodom. Najviše ljubavlju. Nakon Dragančetovog odlaska, susrela sam se anksioznošću i depresijom. Prolazila sam put koji su pred mene prostirale, sa svim njegovim stranputicama, makadamima, ćorsokacima. Toliko puta sam raskrvarila dlanove i koljena, da sam često puta pomislila kako neću moći. Ali, mogla sam. Kao što danas mogu reći da sam, uz pomoć psihoterapije i dvije izuzetno stručne, ali i povećene, drage žene, uspjela da gotovo školski prođem kroz sve mijene koje tugovanje donosi nakon gubitka nekoga ko ti je (bio) sve. Nikada potpuno oporavljena, uvijek prepolovljena i razrovana, ali učeći kako da živim sa bolom. Kako da živim sa neprebolom. Trudeći se da, uprkos mučnoj praznini, pronalazim neke druge radosti. Uspjela sam i u tome